Dan je prekratak kada se krene u Krško
Živite u Zagrebu ili njegovoj okolici? Jeste li bili u Krškom? Prema našoj anketi, većina nije. Na žalost, stoljetni gradić uz granicu Slovenije i Hrvatske ima negativnu konotaciju zbog nuklearke, pa onda većina niti ne zna što se sve u Krškom može vidjeti – a može se puno toga.
Jedan dan sigurno nije dovoljan da se upoznaju sve divote – od prirodnih do kulturnih i povijesnih baština, isprobaju lokalni specijaliteti i vina, Hrvatima uglavnom poznatih vinarija koja sve veću prepoznatljivost dobivaju proizvodnjom pjenuašca. Naime, tlo i klima idealni su za uzgoj grožđa s većim postotkom kiselina najvažnijim faktorom za proizvodnju pjenušavih vina.
Mi smo se „preko grane“, kako se to prije govorilo, a sada se vozi bez zaustavljanja, uputili jedno poslijepodne. Onako… da malo istražimo.
Ovisi želite li platiti vinjetu, ili se voziti po starim cestama (i uštediti) gradić Krško udaljen je od Zagreba četrdesetak minuta do sat vremena vožnje. Mi smo odabrali staru cestu, jer petnaestak minuta nije igralo veliku ulogu u našim planovima. Budući da je grupa bila sastavljena od radoholičarskih putnika i vinoznalaca, odlučili smo malo zaviriti u povijest, malo u vinske podrume.
Za početak, uputili smo se u dvorac Rajhenburg (na slovenskom – Grad Rajhenburg), nekad zapušten i devastiran, a sada potpuno obnovljen u kojem oduševljavaju stalni postavi, nove izložbe i razna događanja na njegovom središnjem trgu. Sagrađen je na 60 metara visokom rtu iznad ušća potoka Brestanica u rijeku Savu i jedan je od najvažnijih spomenika srednjevjekovne dvorske arhitekture u Sloveniji.
Najstariji romanički dio svjedoči o prvobitnoj gradnji, između 1131. i 1147. godine pod nadbiskupom Conardom I, a dvorcem i pripadajućim posjedom stoljećima su pravljali legati koji su mu dali ime Dvorac Rajhenburg (njemački Reichenburg). Nasljednici obitelji koja je vladala dvorcem počeli su dodavati suvremenije elemente i postupno stvorili ono čemu se danas dive mnogi posjetitelji.
Godine 1881. dvorac i pripadajuće imanje kupili su redovnici trapisti u pretvorili ga u samostan, koji je bez prekida djelovao sve do rata 1941. godine. Bio je to samostan koji je, kako bismo rekli u današnje doba bio – samodostatan. Isključivi vegentarijanci, dakako, osim sira trapista i finoga vina, redovnici su proizvodili sve što su konzumirali, a ostajalo je i za razmjenu te prodaju.
Prvi su imali traktor, telefon, električnu energiju iz vlastite hidroelektrane, prepakiravali su i prodavali čaj i egzotične mirodije, a iz njihovih se radionica u Europi prodavala čokolada, kakao…
U samostanu su okupacijske njemačke snage početkom Drugog svjetskog rata podigle logor za protjerivanje Slovenaca. Nakon relativno kratkog razdoblja obnove, nova je vlast 1947. godine nacionalizirala i konfiscirala Dvorac s pripadajućim posjedom.
Godinu dana kasnije glavna zgrada Dvorca pretvorena je u popravnu ustanovu za žene, a potom i u druge kaznene ustanove. Od 1968. godine, kada je otvorena izložba o prognanicima, dvorac postaje mjesto prvenstveno namijenjeno muzejskim aktivnostima i događanjima, a pogotovo kada nakon nacionalizacije postaje vlasništvo Općine Krško koja 2011. godine počinje detaljnu obnovu, a 2012. godine otvara dvorac za javnost.
Najbolje je za razgledavanje muzejskog postava uzeti profesionalnog vodiča. Ljetno radno vrijeme je od 10 do 18 sati, a cijena ulaznice za studente 3,5€, odrasle 5€, te za obiteljsko razgledavanje 11€. Napominjemo: ima toliko toga za razgledati da smo ustanovili kako smo „prekratki“ s vremenom, pa smo kroz neke postave jednostavno „preletjeli“.
Muzejski postav daje uvid u povijest prvih vlasnika dvorca, djelovanja redovnika trapista, sudbinu slovenskih prognanika i vremena kada su se u njemu nalazili razni popravni domovi. S obećanjem da ćemo se vratiti i podrobnije razgledati dvorac u sklopu kojega se nalazi suvenirnica, čokoladarnica i restoran A3 , spustili smo se u podrum u kojem se nalazi Peninoteka.
Naime, trapisti su imali svoje vinograde na Sremiču iznad Krškog, a već 1895. godine proizvodili su pjenušac. To je bio dovoljan razlog da u podrumu dvorca, u Peninoteci okupe pjenušce posavskih vinara. Posjet Peninoteci i kušanje se mora najaviti, a potom će goste, kao i nas, dočekate sommelierka Ksenja Kregl.
Ksenja Kregl
Istenič, Slapšak, Žaren – brand Albiana, Kobal, Kunej, Kozinc… samo su neke od vinarija čije pjenušce se može kušati u Peninoteci. Ovisno koliko se pjenušaca želi kušati, cijena degustacije u Peninoteci kreće se od 12€ do 18€. U podrumu dvorca kušali smo i pjenušac Turn vinarije Klet Krško u koju smo se, dobro raspoloženi, uputili iz dvorca Rajhenburg.
Klet Krško i vinoteka Turn (Roštoharjeva ulica 88) smještene su u staroj dvorskoj kleti u neposrednoj blizini Šrajbarskog turna i mauzoleja obitelji Auersperg (koji trenutačno, na žalost, još nisu u obnovi i prilično su devastirani).
Obitelj je na ovim prostorima živjela od 1653. do 1903. godine, a Klet Krško ne bi bila ono što je danas zahvaljujući grofu Antonu Aleksandru Auerspergu, umješnog trgovca koji je volio kulturu i umjetnost. Vinarija je tako postala privlačna za mnoge umjetnike koji su cijenili dobru kapljicu.
Među njima je i najveći slovenski pjesnik Franc Prešern. Tijekom vođenog razgledavanja podruma uz kušanje vina, slušali smo priče, legende i mitove koji sežu u prošlost, o Rimljanima i njihovoj ljubavi prema vinu, o najljepšoj ljubavnoj priči povezanom sa sortom frankovka (u Sloveniji je zovu modra frankinja) te o koljevci koja je krojila sudbinu grofovske obitelji.
Klet Krško još nazivaju i domom Cvičeka, vina koje se nekoć odlično prodavalo i u Hrvatskoj. Vino je jedinstveno jer se radi od bijelog i crnog grožđa, sadrži mnogo manje alkohola od klasičnih vina, a kako kažu u Kleti Krško, idealan je za veselice jer kad ga se popije i malčice previše, drugog dana ne boli glava.
Ovisno za koju se degustaciju odlučite (Classic, Premium, Gourmet), toliko će trajati obilazak podruma, ali i kušanje vina te uparivanje s hranom lokalnih proizvođača u posebnom, obnovljenom dijelu podruma: Vinsko Gastronomskom centru Turn (od 17€ do 30€ po osobi).
Skoro je pala noć kad smo izašli iz podruma i Vinsko Gastronomskog centra, a prije nego što smo krenuli, Jure Grubar, direktor i enolog Kleti Krško, za rastanak je ispred vinoteke u kojoj se, osim njihovih vina mogu kupiti i specijialiteti lokalnih proizvođača, otvorio pjenušac Turn Bela Penina od autohtone sorte kraljevina. U grad Krško i njegovu okolicu svakako ćemo se vratiti, jer čeka nas još puno istraživanja, kušanja i nazdravljanja.
Jure Grubar
Tekst: Sunčana Barušić
Foto: Sunčana Barušić
„Moramo se pohvaliti kako od 2026. godine Kvarner postaje i europska regija gastronomije“, kazala je na otvorenju direktorica Turističke zajednice Kvarnera Irena Peršić Živadinov, a mi pa se nadamo da će se do tada u ovom divnom kraju koji je tako blizu metropole i u kojeg obožavaju strani turisti upravo zbog blizine granica, porasti i broj restorana s ponudom autohtonih jela i vina.
Prilična je gužva bila i na mjestu gdje je svoje pjenušce predstavljao Miroslav Palinkaš, vlasnik vinarije Pavlomir i domaćin ove manifestacije. Ponosan Slavonac koji je za vrijeme domovinskog rata došao u Novi Vinodolski i odlučio revitalizirati udolinu Pavlomir te ga pretvoriti ga u vinorodni kraj, u svom podrumu proizvodi četiri etikete pjenušaca, a posjetioci se nisu mogli odlučiti koji je bolji.
