Doznali smo kako nastaje Ginger sushi

Sve je počelo kad su sestra i brat, Adriana i Zvonimir Dobrović prvi puta kušali sushi u Zagrebu. Tada se mogao naručiti i kušati samo u jednom restoranu, a odlazak na obrok sushija prilično je ispraznio novčanik, odnosno predstavljao je luksuz kojeg si nisu svi mogli priuštiti.

Adriana i Zvonimir Dobrović

Potom su Adriana i Zvonimir otputovali u Japan, kolijevku sushija (imaju čak i muzej sushija u lučkom gradu Shimizu) i ustanovili da se sushi nudi na svakom koraku, te da je to jelo koje je dostupno svima. Vrativši se u Zagreb malo su pomalo počeli graditi zamisao: idemo sami raditi sushi, ukusno i zdravo jelo koje će biti dostupno svima.

Od zamisli do realizacije bilo je muka i prepreka – neke se namirnice moraju uvoziti, a za dobavu svježe ribe mora sklopiti ugovor s provjerenim dobavljačima – i ribe koja ne pliva u Jadranskome moru, ali i domaće ribe, koja je sve cjenjenija.

Malo po malo, prije desetak godina svoja je vrata otvorio prvi ginger sushi bar u centru Zagreba. Od prvog ‘dobar dan – želite li probati naš sushi’ pa sve do danas njihova je priča imala uzlaznu putanju te su od prve lokacije u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, pa do danas, postali najveći proizvođač sushija u Hrvatskoj!

Svoj sushi ne nude samo u tri vlastita bara (Masarykova, Dedovići 11 – Dugave i Samoborska cesta 266). Kutijice s oznakom Ginger sushi   prodaju se na zagrebačkom aerodromu, te u  supermarketima u Zagrebu, Karlovcu, Opatiji i Rijeci. Namjera im je povećati broj prodajnih mjesta, pa će tijekom turističke sezone Ginger sushi biti dostupan od Istre do Dalmacije te na otocima.

Kako izgleda proizvodnja sushija, Dobrovići su pokazali u svom proizvodnom pogonu na zapadnom dijelu Zagreba u kojem se dnevno ‘rola’ na tisuće različitih sushija. Ono što ih izdvaja od drugih brendova na tržištu je što Ginger sushi u svojim proizvodima ne koristi aditive te veliku pažnju poklanjaju proizvodnji odnosno pripremi svježih namirnica i riže koja je presudna za izradu dobre japanske delikatese.

Ana Strukar i Josip Erak

Koliko je riža bitna da se uopće može izraditi dobar sushi, na interaktivnoj radionici pokazali su Josip Erak i Ana Strukar, sushi majstorica. Korak po korak strpljivo su polaznicima pokazali kako izraditi hosomaki, uramaki i nigiri. „Riža je kuhana na poseban način, te oplemenjena octom kojem su dodani sol i šećer“ kazala je Ana Strukar, nakon što je majstorski isfiletirala svježeg lososa od pet kilograma.

 

Ana Strukar, sushi majstorica

Budući da je riža bila kuhana i marinirana, polaznici su na radnim jedinicama u novom pogonu u kojem se svaku noć pripremaju sushiji i u ranim jutarnjim satima transportiraju na prodajna mjesta, pod budnim okom Ane Strukar i Josipa Eraka krenuli raditi sushi – na čistim radnim podlogama, uz pomoć makisu podloge od bambusa omotane plastičnom folijom, s oštrim nožem pri ruci i mokrom krpom, jer sve mora biti besprijekorno čisto!

Početak je bio malo jednostavniji, jer motao se hosomaki koji se sastoji od nori alge u koje je zamotana riža i prema želji jedan sastojak – povrće, sirova riba ili termički obrađena. Muke su počele početkom izrade uramaki sushija, delikatesi koja rižu ima izvana, a riba i povrće omotani algom se nalaze iznutra.

„Nigiri je jednostavan za izradu – dakako nakon što nam je Ana isfiletirala losos. Pola šake riže se oblikuje poput brodića, a potom se na obli vrh stavlja riba, kozice… Sushi nije uvijek bio takav, da se može pojesti u jednom zalogaju. Izvorni je bio tri puta veći nego što je danas, ali neimaština i recesija je u povijesti „natjerala“ Japance da ipak promijene pravila. Počelo se štedjeti, naročito na ribi, što je rezultiralo današnjim izgledom“, objasnio je Josip Erak.

“U svibnju će Ginger sushi proslaviti svoj 10 rođendan, kad pripremamo još neka iznenađenja” – kazali su na kraju Zvonimir i Adriana dodajući kako brend koji je toliko narastao u svojoj ponudi ima i catering, organiziranje rođendana, a posebno su popularni i dječji rođendani, jer sve više djece i mladih uživa u Ginger sushiju.

 

Tekst: Sunčana Barušić

Foto: Nikola Zoko